Jos malo sunca ...i Valparaiso

Danas sam pokusao da podignem pare sa kanadskom bankovnom karticom. Prvo sam usao u svoju “Scotiabank” koja me glatko odbila bez ikakvog objasnjenja osim “Your request has been denied”. Slicno se desilo sa jos nekoliko banaka, dok me konacno “Banco de Chile” nije obradovao informacijom da pare mogu da podignem ali da ce me to zadovoljstvo kostati 2.000 pesosa dodatne takse (oko US$4). Pare nisam podigao – treba da vidim jos koje su mi opcije.

Nakon toga sam odlucio da odem pjeske do 9km udaljenog Valparaisa. Put ide sve uz more, dan je bio suncan I topao tako da mi je setnja bas prijala. Na pola puta me (kao I gomilu lokalnih macketina) privukao smrad ribe – radar mi je proradio – ribarnica u blizini! Nos me naravno nije prevario – I tu sam otkrio originalnu narodsku ribarnicu. Sta se sve tu nije prodavalo osim ribe - izlozeni su bili jezevi, razne vrste skoljki, jajasca, I kojekakvi neidentifikovani podvodni organizmi. Tu sam probao ceviche – lokalni specijalitet – riba usoljena sa mirodjijama. To kazu treba izbjegavati (sirova riba) al kako sam mogao da odolim…Odmah pored ribarnice nalazilo se par nadzidzanih restorancica reklamirajuci morske specijalitete. Tu sam odlucio da rucam I nisam se pokajao. Riba kojoj se ne sjecam ime uz krompir I blitvu je bila haos.

U blizini ribarnice, 20-tak metara od obale u vodi sam prosao pored nekakve betonske strukture koja je licila na ostatak nekog mosta na kojem su se odmarali morski lavovi. Inace usput sam vidio nekoliko ronilaca – ronjenje bi ovdje moglo biti zabavno.

U Valparaisu me docekao pravi grad, bez ikakve sminke I turistickog tona, a opet karakteran I bogat istorijom tako da mi se odmah svidio. Razlika izmedju izgleda ljudi ovdje I u Santiagu je bila ocigledna I mislim da sam ovdje malo odskakao izgledom – narocito visinom. Mozda mi se medjutim samo cini jer me opet par ljudi zaustavilo na ulici pitajuci za direkcije. Valparaiso je inace vecim dijelom pozicioniran na brdima, centar je u podnozju, ali sve ulice manje vise vode uz neko brdo. Nije mi naravno tesko palo da se uspenjem uz jedno od njih, a jos manje tesko da se spustim. Ovaj sistem me opet podsjetio na Sarajevo, bar na ona stara gradska brdska naselja. Ovdje medjutim imaju kose liftove napravljene jos u 19. vijeku koji su jos uvijek u upotrebi. Tu sam vec bio premoren tako da sam odsjedio dobar dio dana upijajuci atmosferu. Uzeo sam I novine da vidim kako ide rentanje stanova, cijene su od mjesecnih US$100 za sobu do US$200/250 za namjesten stan. Grad je definitivno jeftiniji za zivot I od Santiaga I od Vine Del Mar. Problem je sto kazu da je ovdje manje posla za ucitelje engleskog. Treba mi jos koja posjeta da vidim da li mogu sebe da zamislim da zivim ovdje. To je na programu sutra.

Inace u Valparaisu mi se prvi put desilo da mi neko u Cileu pridje trazeci novac, I to ne sirotinja nego par cigana (pravih cigana!) I 2 tinejdzerke pristojnog izgleda.

U Vinu Del Mar sam se vratio vrlo pristojnim I modernim metroom.

Malo o temi koju do sada nisam dotakao – lokalni dzukci. Gdje god sam dosada bio, nalijetao sam na brojne pse lutalice, ali u Valparaisu ih ima najvise. Svi su vrlo mirni I pitomi I ljudi se s njima ophode prijateljski. U principu nisu ni u tako losem stanju s obzirom da zive na ulici. Sto se mene tice, problem je jedino govance koje ostavljaju iza sebe na trotaru na koje treba da se obrati paznja sto nije lako kad si turista pa gledas svukud prije nego tacno gdje gazis….

Budzet dana:
Internet 1 sat: US$1.25
Voznja metroom Valparaiso – Vina Del Mar US$0.85
Rucak riba, prilog, casa bijelog US$12